Skandal u školskom udžbeniku: Kako su Betinjani postali Betinci? 

Da je Leksikografski zavod Miroslav Krleža koju godinu ranije izdao svoj Hrvatski mjesni rječnik, možda se ne bi u radnoj bilježnici za književnost i hrvatski jezik u četvrtom razredu osnovne škole Zlatna vrata 4 autoricama Mariji Krmpotić i Sonji Ivić potkrala fatalna pogreška.

Možda, velimo, jer neki su autori i bez postojanja Mjesnog rječnika znali kako riješiti dvojbu oko nekoga mjesnog imena te, osobito, pripadajućih mu etnika. Oni su konzultirali izvorne govornike. Da su to uradile navedene autorice, ne bi Betinjani postali Betinci. Ovo zvuči kao narod iz druge galaksije. Kao, primjerice, Vulkanci. Ovako, pročitavši, i to u školi, u udžbeniku, da su oni zapravo Betinci, mali su se Betinjani šokirali, priznali su nam, a nakon prvotnog šoka uslijedila je sprdnja s „betincima“.
Na stranici 61. navedene radne bilježnice, koje „nijedan dio se ne smije umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pisanog dopuštenja“, koje pak nismo zatražili pa je i ne prenosimo već samo citiramo sporni tekst nadnaslova Čije je more i naslova Regata na starinski način.
– U malome mjestu Betini na otoku Murteru i danas kao u stara vremena ručno se grade tradicionalni drveni brodovi. Gotovo svaka kuća ima svoj mali škver (brodogradilište), a tradicija gradnje gajeta, logera, leuta i drugih vrsta starih brodova ručnim alatima prenosi se s koljena na koljeno. Betinci i prvi im susjedi Murterani… – čitamo na spomenutoj stranici 61.
I dok Murterane donekle možemo progutati jer, uz mjesni oblik Murterini, književni oblik priznaje i Murterane, Betince nikako ne možemo i ne smijemo jer nemaju ama baš nikakvo uporište u hrvatskoj jezičnoj povijesti. U Hrvatskome mjesnom rječniku pod slovom B nalazi se Betina, ime mjesta u općini Tisno, Šibensko-kninskoj županiji, s istim etnicima i kteticima u oba stupca, i kao književni lik i kao mjesni lik. Naime, Betinjanin, Betinka, Betinjani i betinski. I nikako drukčije.
Da je tome tako mogle su se uvjeriti i autorice spornog oblika stanovnika Betine, samo da su pitale. Pa kad već one nisu, gdje je bila direktorica školskog programa, urednica, recenzentice… Ima li netko budan u Školskoj knjizi? Da, upravo je Školska knjiga nakladnik ovog bisera od radne bilježnice koja je 2016. doživjela svoje sedmo, izmijenjeno izdanje, kojoj se na naslovnici sada kočoperi naljepnica „NOVO! Usklađeno s Pravopisom Instituta za jezik i jezikoslovlje“.

Na što su se izmjene odnosile, ne znamo, ali na Betince nisu. Rekle su nam učiteljice da se i prošle školske godine u četvrtom razredu učila ista pogreška (?!). Nije li krajnje vrijeme da se ona ispravi, to više što nas uvaženo uredništvo Hrvatskoga mjesnoga rječnika upozorava da su „zemljopisna imena, napose imena naseljenih mjesta, važna sastavnica nacionalnoga jezičnoga, povijesnoga i kulturnoga naslijeđa, prvorazredni spomenici u kojima je pohranjena tvarna i duhovna kultura naroda“.