Najstariji živući betinski kalafat Ante Balin Nijemac (84): Krali smo znanje i gradili brode za Afriku i Ameriku

Najstariji živući betinski kalafat, koji je cijeli svoj radni vijek proveo u betinskom škveru, u 84. je godini života i zove se Ante Balin Nijemac. Pokojnog Marka – dometnut će. Zašto Nijemac?

– To mi je nadimak od 1936. godine. Ima’ san četiri godine i nisan moga’ baš dobro govoriti. Kupa’ san se s velikima na novomu mulu u Betini kad mi je kod oca doša’ od gostioničara sin kupiti vino za gostionicu. Kako ti ovo, Marko, sin govori? A, govori, eto, njemački! To su čula dica i osta’ san Nijemac.
Sa šesnaest godina počeo je naukovati u betinskom škveru.
– U svibnju 1948. se škver nacionalizirao i tada san ja počeja tamo šegrtovati. Do tada je škver bija u vlasništvu Marka i Ante Filipija. Tri i po’ godine san šegrtova’. Nije bilo struje ni ijedne makine, sve smo radili na ruke. Brod Jadrija, koji je vozio na kupalište, počeo se graditi 1949. godine, sve na ruke. Bačen je u more 1953. Nismo imali ni jedne makine sve dok Ante Guberina nije doša’ za direktora, 1950. Onda su došle i makine – prisjeća se barba Ante.

Prvo su dobili agregat gilder, poslije i škodu od 25 KS, a do tada – radilo se sikiron, velikon pilon, teslon i teslicon. Trupac od 13 metara pilali smo pilon uzdužno za kobilicu i za premezal. Premezal je uzdužna vertikala koja se stavljala poviše rebrov, a kobilica ozdola. Troje ljudi je pilalo trupac, dva doli i jedan gori, ja san uvik bija gornji. Pilalo se na „priđi mi – dođi mi“, a pilu smo zvali „pila mučenica“. To je bila velika pila s okviron, duga 1,70 metara, a to je moja visina. Trupac je sta’ ukoso naslonjen na takariju. Male trupčiće smo stavljali na rasohu. To je drvo u obliku slova „V“ – prisjeća se barba Ante prvih godina svoga naukovanja u škveru u kojem je proveo cijeli radni vijek i zaradio mirovinu. Kaže da se tada znanje „kralo“.

– Kralo, kralo. Stari majistori nisu tili odavati svoje tajne. Kaživali su mi samo Marko Filipi, Dragulo Uroda, od Marketa sin i Miro Markov. Ostali bi se okrenuli da ne vidiš što rade.
Preko škvera je radio i u inozemstvu, godinu i pol u Nizozemskoj i tri mjeseca u Tunisu.
– Učili smo Tunižane kako napraviti brod. Snimili smo njihov brod, izvukli ga na kraj i napravili im nacrte, šablone i prebacili na taulac (stol za crtanje), ispilali ašte, kolumbe, sve za deset brodi. Kad smo došli doma, donili smo nacrte i izgradili im dvadeset brodova u Betini. To je bila jedna državna tuniška firma… – kazuje barba Ante, prisjećajući se imena njezina direktora i tamošnjeg tadašnjeg ministra ribarstva.

– Nas jedanaestoro je na škveru napravilo šest ribarskih brodov’ za Ameriku u 45 dana pokle su došli strojevi. Đovani (Ježina) i ja smo znali iskriviti 56 madirov na dan, ali s produženim radnim vrimenom. Znali smo raditi i do deset sati navečer, duplu smjenu. Radili smo tada na pogodbu. To mi je bila najveća plaća u životu. Najgore je bilo kontramadire iskriviti… Ja više ne bi radija na onaj način. Krivija san madire po 12 centimetri debelo i 27 centimetri široko. Kuvali smo ih… ‘Ko bi nabrojija puste brode što smo ih mi izgradili. Najveći brod izgrađen na škveru zva’ se Vinodol. Ima’ je 30 vagona nosivosti, a potopija ga je Grk ispod Lošinja. Bivši Dioklecijan, sad se zove Marco Polo, stari brod koji je u Betini bija popravljen, sad je u Milni na Braču, a nikad nisan vidija veći brod koji ima rebra unjulo. Kad se radi takvi brod nosivosti 30 vagona, rade se dupla rebra… – pomalo se i ljuti barba Ante na uratke nekih drugih kalafata.
Radio je meštar Ante i kod Ćira na škveru ali „poslin radnog vrimena“.
– Pomaga’ san mu graditi Artura i Slovenca, i jednoga za Pašman, jednoga smo pričinili skroz za Pag…

A radio je i doma, u vlastitom škveru.
– Tu je bilo more. Doveza’ san sedan šlepera i četiri gajete kamenja za napraviti navoz di san položija brod. Napravija san kočaricu od 14 metri. Brod je prodan u Novigrad. Sam san ga nacrta’, napravija šablone i izgradija. I još četiri gajete. A sad više ništa ne radin. Puka’ mi je četvrti kralježak i dobro da se i potežen ‘vako na šćapu…
A i štap je sam „udila“. Krasan štap s ručicom od drva masline.

Savjetnik u Muzeju betinske drvene brodogradnje
Da nije Ante Balina Nijemca djelatnici Muzeja betinske brodogradnje bili bi „na sto čuda“. Kustosica Muzeja Kate Šikić Čubrić odaje nam da im je barba Ante kazao sve nazive izloženih predmeta te čemu služe i ostalo potrebno da bi jedan izložak doista to i bio. Barba Ante je dobio i pismenu zahvalu od načelnika Ivana Klarina „zbog aktivnog sudjelovanja u pripremi i prikupljanju artefakata za Muzej betinske brodogradnje“.