Za ratni zločin koji je 24. veljače 1993. godine počinjen nad desetoricom hrvatskih branitelja zarobljenih nakon bitke za Dragišiće pred Županijskim sudom u Splitu podignuta je optužnica protiv dvojice okrivljenika.
O podignutoj optužnici izvještene su obitelji ubijenih i preminulih, preživjeli zarobljenici te Policijska uprava šibensko-kninska kao podnositelj kaznene prijave.
-Izvješćujem vas da sam nakon dovršene istrage dana 3. studenog 2023. pred Županijskim sudom u Splitu podigla optužnicu protiv okrivljenika Janka Popovića i Drinka Baljkovića zbog kaznenog djela iz članka 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske na temelju vaše kaznene prijave pod gornjim poslovnim brojem – šturo je napisano u dopisu koji potpisuje zamjenica županijske državne odvjetnice Juliana Stipišić.
Članak 122. kaže: Tko kršeći pravila međunarodnoga prava naredi da se ratni zarobljenici ubijaju, muče ili da se prema njima nečovječno postupa, nad njima obavljaju biološki, medicinski ili drugi znanstveni pokusi, da se uzimaju tkiva ili organi radi transplantacije, da im se nanose velike patnje ili ozljede tjelesnoga integriteta ili zdravlja, da se prinuđuju na obavljanje službe u neprijateljskim oružanim snagama, ili da se lišavaju prava na propisano i nepristrano suđenje, ili tko počini neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili kaznom zatvora od dvadeset godina.
O podignutoj optužnicu uz policiju obaviještene su žrtve Janka Popovića i Drinka Baljkovića, preživjeli zarobljenici te obitelji ubijenih i preminulih poimenice: Milan Alfirev iz Vodica, Fedor Ježina iz Murtera, Dalibor Pirija iz Jezera, Ante Alviž iz Rasline, obitelj Ante Čuzela-Papata, obitelj Darka Kapova iz Betine, obitelj Jakova Crvelina iz Tisnog. Među obavještenima nema okrivljenih Popovića i Baljkovića, iz čega se može zaključiti da su nedostupni hrvatskom pravosuđu, odnosno da još uvijek nisu uhićeni.
O bici za Dragišiće i traženju pravde za dvojicu ubijenih i dvojicu “nestalih” vojnika pisali smo uoči svake obljetnice te je iz službenih izvora i iz svjedočanstava preživjelih sudionika rekonstruirano što se kobnog 24. veljače 1993. godine događalo u Dragišićima. Vojne postrojbe SAO krajine pred zoru osvojile Gradinu, brdo nad Dragišićima, te napale su hrvatske položaje i opkolile kuću na ulazu u selo Dragišiće iz smjera Čiste Male. U kući su bila desetorica branitelja: Ante Alviž, Darko Kalpov, Dalibor Pirija, Fedor Ježina, Mile Alfirev, Ante Ćuzela Papata, Borislav Periša, Boris Troskot, Jakov Crvelin, Boris Kartelo koja su zarobljena i još dvojica koja su uspjela pobjeći.
Nakon šestosatnog otpora braniteljima je ponestalo streljiva, pomoć nisu mogli pozvati te su bili primorani predati se. Natjerali su ih da se svuku, vezali ih žicom i tjerali ih gole da hodaju do Čiste Male. Na tom putu Boris Kartelo iz Vodica je ustrijeljen, a Jakov Crvelin iz Tisnog izdahnuo je od zadobivenih ozljeda u podrumu ambulante u Đevrskama. Boris Troskot iz Kašića Banjevačkog i Borislav Periša iz Krkovića u Čistoj Maloj su izdvojeni iz grupe, odvedeni i predani snagama kapetana Dragana. Njihova sudbina se ne zna. Do zloglasnog zatvora u Kninu stigla su šestorica branitelja: Ante Alviž, Milan Alfirev, Dalibor Pirija, Fedor Ježina, Darko Kapov i Ante Ćuzela Papata. Tamo su prošli užasnu torturu i na kraju su razmijenjeni 25. svibnja 1993. godine u Podumu na UN-ovoj postaji, u blizini Otočca. Razmijenjena su i tijela Jakova Crvelina i Borisa Kartela. Ostaci Borisa Troskota i Borislava Periše nisu pronađeni, ne zna se gdje su ubijeni ni gdje su pokopani te se oni još uvijek vode kao “nestali”.
Evo kako je Ante Šunjerga na komemoraciji u Dragišićima 24. veljače 2018. interpretirao kazivanja šestorice preživjelih (integralno, bez kraćenja, uljepšavanja i bilo kakve dorade):
– Sve je počelo oko 5.30 sati. Rafalna paljba na koti Gradina govorila je da se tamo nešto loše događa, a odmah zatim osula se po nama paljba iz svih oruđa. Nismo imali vremena za razmišljanje. Shvaćamo što nam je činiti. Brzo se organiziramo i snažno odgovaramo. Nitko ne pomišlja na predaju, ali dvojica najmlađih, Borislav Periša i Boris Troskot, snalaze se najbolje od svih i snažno odgovaraju. Uz to, hrabre nas ostale. Oni se nameću se kao vođe među nama ostalima koji radimo svaki svoj dio posla. Pune se okviri s municijom, pripremaju ručne bombe te rakete za ručne bacače… Periša i Troskot kao da lete zrakom po cijeloj kući i pucaju s različitih mjesta. Polako prolazi prva ura pakla. Trajala je vječno. Došli smo malo k sebi. Sad i mi ostali izlijećemo prema prozorima, bacamo bombe. I neprijatelji su sad već shvatili da ne ide to tako lako kako su planirali. Nastaje kratko zatišje. Što li ga sada smjeraju? Nedugo zatim čuje se škripa tenkovskih gusjenica. Među nama dodatni strah. Spremamo protuoklop. Čekamo. Nemamo kud. Tenk se približava kući. No, ne uspijeva ispaliti ni jednu granatu, a već je pogođen. Iz tenka suklja plamen – podcijenili su nas. Ali sreća je kratko trajala. Tuku neprestano iz ručnih bacača, iz osa, zolja. Komadi padaju po nama. Srećom nema teško ranjenih. Približava se 10 sati. Nema više municije. Nemamo ni snage. Gotovo je. Gledamo jedan u drugoga. Ništa ne govorimo, a vani viču “izlazite, izlazite, nećemo vam ništa”. Znamo da nećete. Izlazimo jedan po jedan. Vani nas čeka veliko iznenađenje. Neki fini momci. Lijepo obučeni, fino se ponašaju, ne možemo doći k sebi. Moglo bi biti i dobro, pomislimo. I onda kad su shvatili da imaju poginulih, nastaje pakao. Ali nije sve za priču – opisao je Šunjerga bitku za Dragišiće prema kazivanju preživjelih (OPŠIRNIJE).
