U intimnom prostoru Muzeja betinske drvene brodogradnje Betina je sinoć uistinu dostojno dočekala otvorenje izložbe “Ribarske priče” akademske slikarice Zdenke Bilušić.
Zdenka Bilušić je kombiniranim tehnikama, tušem, akrilom i temperama na papiru istrgnutom iz otpisanih knjiga šibenske knjižnice slikala stare brodove, želeći u šibenskom i zablaćkom mandroču “dokumentirati prolaznost”. Izložila ju je na najboljem mjestu.

– Na stranicama otpisanih knjiga slikala sam brodove koji su mi se izglefali da su također za otpis. U vremenu u kojem danas živimo, šizofrenom, brzom i skupom nitko više nema vremena i nikome ih se ne isplati održavati. Nažalost, ti brodovi odlaze u povijest, tako da većina ovih koje sam naslikala više ne postoji – rekla je na otvorenju Bilušić.
Pretužno je kad ode neki brod, kaže Zdenka Bilušić, jer s njime cijela jedna mala povijest odlazi u zaborav. Njene slike od zaborava su spasile nekoliko tih malih povijesti iz mandroča Šibenika i Zablaća, čime su zaslužile mjesto u muzeju koji ima ambiciju spasiti drvenu brodogradnju.

– Muzej je divan i krasan. Ovdje nije sačuvano samo znanje, nego životna filozofoja i puno više od toga. Zbilja sam prezadovoljna i presretna što imam priliku svoje slike izložiti u ovom prostoru – rekla je oduševljena autorica.
Matija, Silvijo i Melita sa starim betinskim pjesmama, a Dinko Škevin autorskim stihovima dodatno su pripomogli da se njene “Ribarske priče” u intimnom prostoru Muzeja betinske drvene brodogradnje “osjećaju kao doma”. Škevin u svakoj svojoj zbirci ima po jednu pjesmu o Betini koju je pisao na pučki način, u desetercu, kako je rekao, “ka šta su naši didi pisali”. “Betinski adeti” bili su više nego prikladni za otvorenje ove izložbe. “…Od tri sina ča ih rodila ih mati jedan težak a dva kalafati, zato judi istina je živa da u Betini i brukva pliva’… proslavljeni su stihovi su te pjesme uklesani u pijadestal betiskog Spomenika kalafatu. “Ribarske priče”