Daria Obratov podrijetlom je iz Tisnoga, a ljubav prema sportu naslijedila je kako od oca, tako i od majke. Ovu, 2018. godinu pamtit će po natjecanju na Olimpijskim igrama. Iako ne u sportu kojeg je prvobitno trenirala, nego ni manje ni više već – sanjkanju.
– Nestašna i puna energije, oduvijek sam voljela sport. Nasreću, moji su roditelji prvi primijetili da me na televizijskome programu ne zanimaju crtići, nego sport. Tada bih se umirila i u potpunosti usredotočila na ono što se prikazuje. Roditelji su me potaknuli na ulazak u sportske vode, misleći da će me to smiriti i potrošiti moj višak energije – kaže nam Daria Obratov koja je u sportu od svoje četvrte godine.
Iako je oduvijek voljela zimske sportove do sanjkanja ju je doveo splet okolnosti. Kao mala sanjala je o nastupu na Olimpijskim igrama, ali u rukometnom dresu. – Nakon teške ozljede koljena i osam operacija uz otežani oporavak, jedan je švicarski liječnik ustvrdio da koljeno više neće moći izdržati sport koji se temelji na skokovima, kontaktu, učestalim promjenama smjera kretanja, trčanja… Zaključio je da mi preostaju još dvije ili tri sezone. Prva mi se ozljeda dogodila u vrlo ranoj dobi, s 14 godina. Provela sam naredne četiri godine na operacijama. Na jednoj od rehabilitacija, moja je liječnica zamijetila da imam izvanrednu koordinaciju, ravnotežu, motoriku i urođenu snagu te da odskačem od drugih. Ona me usmjerila na sanjkanje. Kada sam krenula sanjkati, tim se sportom bavilo pedesetak djevojčica i dječaka. Obavezno je bilo proći obuku u Austriji, koju organizira Međunarodna sanjkaška federacija. Nakon obuke bacila sam se u ovaj sport intenzivnije. Njemački treneri, koji su održavali obuku u Austriji, zaključili su da sam prirodni talent. Jednostavno, rođena za taj sport – otkriva nam sportašica.
Ubrzo su započeli intenzivniji treninzi. – Svidjelo mi se sanjkanje tako da sam se ozbiljnije počela baviti time. Trenirala sam dva puta dnevno. Prvi susret sa sanjkama dogodio se kada mi je bilo 19 godina, načelno vrlo kasno, jer se sanjkanje počinje trenirati već s tri ili četiri godine. Iako sam počela kasno, postizala sam odlične rezultate od samoga početka. Imam razvijen osjećaj za vožnju. Trenerov je posao objasniti što ti je činiti, ali bez unutarnjeg nagona ne možeš ovladati upravljanjem u zavojima i “potrefiti” savršen trenutak – kaže nam Obratov kojoj nisu ni izuzetno naporni treninzi teško pali.
– Budući da sam vrlo kasno krenula trenirati ovaj sport, treninzi su mi bili naporniji nego oni moje konkurencije. To je značilo iziskivanje više vremena i veći fizički ulog. Od 365 dana godišnje, provedem 290 dana na ledu, odnosno na bob stazi. Moji rezultati ne bi trebali nikoga iznenaditi jer sam cijelu sebe dala svome cilju. Kada nisam na bob stazi, svakodnevno treniram u teretanama dva puta dnevno. To je put u kojem nema vikenda, nema subote, nema nedjelje, nema pauze – kaže Daria Obratov.
Najveća nagrada za svakog sportaša su Olimpijske igre. Nakon toliko uloženog truda i Daria se izborila biti u tom društvu.
– Ovo je zapravo moj treći pokušaj ulasku na Olimpijske igre. Razina straha od neuspjeha ovaj put bila je malo povišena, budući da sam ranije propustila nastup zbog samo jednog mjesta razlike. Nakon pet kvalifikacijskih utrka, koje sam prošla, i dalje nisi sto posto siguran da ćeš uspjeti “ući unutra”. Podržao me predsjednik Međunarodne sanjkaške federacije, koji mi je osobno čestitao na “probijanju leda” u ovoj kategoriji na OI – kaže Obratov.
Put do Olimpijskih igara nije bio jednostavan. – Uvjeti su izrazito teški. Moram naglasiti da je potpora mojih roditelja ono što mi omogućava bavljenje ovim sportom. Financirali su me od samoga trnovitog početka, pa sve do ulaska u najboljih 20 Svjetskoga kupa. Tada sam počela dobivati stipendiju koja je pripomogla poboljšanju uvjeta treniranja. Kasnije je stigla i potpora Olimpijskog odbora, koji je na sreću prepoznao moje uspjehe. Važno mi je znati da me cijene i podržavaju i vjerujem da mi je nastup na OI donio samo dobro. Inače sama mjesečno prođem 9 500 tisuća kilometara. Važno je da budem na više bob staza, da imam što više spuštanja i da steknem iskustvo. Nažalost, iz Hrvatske je sve vrlo daleko. Splitu je najbliža staza udaljena tisuću kilometara. Prosječne temperature sežu i do 25 stupnjeva ispod ništice. Nemam trenera ili servisera koji bi olakšao posao. Ipak, zadovoljna sam sa svojim rezultatima i ne uspoređujem se sa sportskim velesilama. Sanjkanje je postalo dio mog života. Nakon prvog treninga u sanjkaškoj školi, roditeljima sam samo poslala: “Ljudi, to je to!”. Obožavam sanjkanje od prvog spusta i nikada ga ne bih mijenjala – priča nam Daria i dodaje – Svaki sportaš uvijek teži vlastitom usavršavanju. Sada sam na početku novoga četverogodišnjeg ciklusa, imam mnogo novih planova i znam da ću uspjeti. Pogotovo zato što me podržava i Hrvatski olimpijski odbor s kojim me veže stremljenje prema još boljim rezultatima.
