
Mladi se danas iseljavanju jer ne vide budućnost u krizom poharanoj državi, gdje se siguran posao sa sigurnom plaćom može naći samo u javnom sektoru, gdje se uz mladost traži još samo ‘najmanje pet godina iskustva u struci’ i(li) stranačka iskaznica. No, mladi radnici su iz Hrvatske odlazili i onda kada nije bilo tako, kada državom nisu vladali tajkuni i stranačke oligarhije, već upravo radnička klasa. Ovo je priča o šestorici mladića iz Tisnog na otoku Murteru koji su bježali u svijet 1960. godine, slično kao što tisuće mladih danas odlaze.
Gašpar Marov, Tome Jezerac, Stipe Šoda, Nikola Pavić, Marin Crvelin i Ive Čorkalo Pumpela bili su stari tek između 15 i 20 godina. Nisu imali kredite u švicarskim francima, nije tada bilo nikakvih kredita. Ni računa za struju, vodu, telefon, internet, MAX TV, odvoz smeća, komunalije… jer nije bilo vode, struje, telefona, smeće se nije odvozilo jer su svi bili toliko siromašni da ništa nisu bacali… A bilo je je posla za sve!

U Tisnom iz socijalističke epohe nije bilo diskriminacije – posla je bilo za sve. A za plaću su pitali samo neprijatelji izgradnje pravednog društva.
Gašpar, Tome, Stipe, Nikola, Marin i Ive su odlučili otputovati 1960 godine. Dogovorili su se da će ukrasti čamac Ribarske zadruge i pobjeći u Italiju. Dugo su planirali, izradili su kompas, učili kako se orijentirati po zvijezdama, o morskim strujama… Razdaljina od Tisnog do Italije je oko 110 nautičkih milja ili 200 kilometara, a nitko od njih do tada nije plovio otvorenim morem… U to vrijeme malo tko je imao brod kojim se mogao preploviti Jadran, a onaj tko je imao bilo kakav, spavao je s ‘manicom’ (željeznom polugom za pokretanje dizelskog motora) pod jastukom. Jer tada je u Dalmaciji među mladeži bilo popularno uzimati obiteljske ili zadružne leute i gajete i s njima bježati preko mora u Italiju, koja je u to vrijeme, kao i danas za imigrante iz Afrike, predstavljala vrata kroz koja su izbjeglice iz komunističke istočne Europe bježale u slobodne dijelove svijeta.

– No, ta namjera sa zadružnim čamcem nam nije uspjela. Bili smo izdani policiji i plan je propao – prisjeća se danas Marin Crvelin, iz svog doma u Niagara Fallsu, država New York.
Morali su prijeći na rezervni plan, koji je predviđao plovidbu puno manjim brodom, tek 4,75 metara dugim kaićem pogonjenim Farymannovim dizelskim motorom od jedva šest konjskih snaga. Trebalo je čekati lijepo vrijeme, jer su valovi i vjetar mogli prevrnuti malu barku. Osim malih dimenzija i slabog motora, kaić je imao još jedan problem – trebalo ga je prvo ukrasti ocu Nikole Pavića, Ivi Paviću, koji je slutio namjere svog mlađeg sina i zato je motor onesposobio skidanjem nekih dijelova.
Išli ‘na ribu’, završili u Ankoni: ‘Farymann je kucao kao sat’
– Svima su roditelji znali da odlaze, osim meni. Otišao sam taj dan na bicikli u šest kilometara udaljenu Betinu i tamo kupio 20 litara nafte od trgovca spužvama. Stavio sam feral na brod, uzeo osti i rekao ukućanima da idem na ribu. Našao sam ‘zbice’ s Farymanna koje je otac skinuo, sastavio motor i krenuo na zborno mjesto po kolege – bjegunce – sjeća se Nikola, koji je 1960. godine bio 15-godišnji šegrt drvene brodogradnje. Ustajao je prije pet, da bi biciklom putovao na naukovanje kod meštra Ante Balina Nijemca u Betinu, gdje je od šest do jedanaest sati ujutro šegrtovao za kalafata, a u popodnevnoj smjeni je išao u školu.
Na 200 kilometara i 24 sata dug put ponijeli su samo vodu, kolutić pljesnjivog ovčjeg sira i pola kruha.

– Evo ni sam sebi ne vjerujem da je nas šestero preplovilo Jadran sa tim kaićen. Farymann je kucao ko sat. U blizini Ankone smo ga ugasili, jer smo naišli na talijansku koćaricu. Nitko od nas nije znao ni riječi talijanskog. Pokušali smo im nekako, na mote, objasniti tko smo, ali ne vjerujem da smo se razumjeli. Ipak shvatili su da moramo biti izbjeglice. Naša želja je bila da nas uzmu na svoj brod, ali oni su nam samo pokazivali pravac kuda da idemo. To je ujedno bio i pravac koji je pokazivao naš kompas iz kućne radinosti, pravac kojeg smo zabilježili napuštajući Kornate. U tom momentu shvatili smo da nismo daleko od Talijanske obale… Vjerujem da smo tu izmijenili nešto a njima. Dali su nam hrane, a bili smo gladni jer smo ponijeli samo pola glave kruha na nas šest, dok je netko od nas njima dao cigarete – priča Marin Crvelin.
Talijanski ribari su otišli, a Farymann više nije htio upaliti. Sami na pučini, bez motora!
– Uzalud smo vrtili. U ovom momentu čuli su se samo otkucaji naših srca. Uplašili smo se jer koćarica je već bila odmakla od nas. Sjeli smo gledajući jedan u drugog i nakon kratkog vremena pokušali još jednom. Hvala Bogu, upalio je. Nastavili smo pravcem kompasa, a večer se približavala. Sunce je već bilo na zalasku. Oči su nam se osušile. Držali smo ih otvorene, ne treptajući i buljeći u pravcu preko prove da bi nam se što prije ukazalo kopno. Napokon je netko od nas zavikao: Eno ga! Bila je to punta Ankone. Vozili smo još dugo u pravcu gradskog svjetla, ne znajući da nas je morska struja Jadrana vraćala talijanskom obalom prema Sredozemlju. Konacno smo stigli do obale i to sa južne strane punte Ankone. Tu smo okrenuli desno uz obalu boreći se sa strujama ušli u luku i popeli se na rivu. Stajali smo neko vrime promatrajući talijansku trafiku automobila – još uvijek s uzbuđenjem se prisjeća Njujorčanin Crvelin.
‘Najbolja paštatuta, najljepša posteljina’
– Čitav put sam povraćao, što od mirisa nafte, što od komadića pokvarenog sira. Kad smo u daljini ugledali svjetla Ankone bili smo strašno uzbuđeni. Automobili su išli gore-dolje, svjetlile su ulice, na njima ljudi… To je za nas bilo čudo! Čuli smo priče, ali ništa takvo do tada nismo vidjeli. Pričekali smo na brodu jutro i ravno na Lučku kapetaniju. Tamo su nam najprije dali paštašutu, špagete bologneze i kruha. To mi je bila najslađa hrana u dotadašnjem životu. Oni su već znali da smo izbjeglice iz Jugoslavije i procedura im je bila poznata. Stavili su nas spavati u neki hotel, a brod smo spremili u jedan veliki hangar, veliko skladište u kojem su bili deseci plovila izbjeglica koje su došle prije nas, od sandoline do leuta. Došli su nas slikati i izašli smo u talijanskim novinama. Čudili su se kako smo u tako malom brodiću preplovili Jadran – sjeća se Nikola Pavić.

Rižarnu San Sabba – tvornicu za ljuštenje riže od 8. rujna 1943. nacisti su koristili kao logor, za razvrstavanje zatvorenika koje su deportirali u Njemacku i Poljsku, a i za masovno uništenje. Poslije rata ovdje su smještali izbjegle od kominističkih režima istočne Europe
Rižarnu San Sabba nacisti su koristili kao logor, za razvrstavanje zatvorenika koje su deportirali u Njemačku i Poljsku, a i za masovno uništenje. Poslije rata ovdje su smještali izbjeglice, među njima i mlade Tišnjane.
– Vjerujem da smo ugledali policajca ili on nas. Jako ljubazno smo bili primljeni i posluženi od talijanske policije. Smjestili su nas u hotel, opskrbili sa ićem i pićem i sa lipom posteljinom. U takvoj posteljini u dotadašnjem životu nisam imao nikakve šanse spavati… – prisjeća se istog dijela avanture Crvelin.
Iz Ankone su mladi Tišnjani vlakom preko Bologne prebačeni u izbjeglički logor San Sabbo u Trstu. Tamo su sreli obitelj Šare iz Šibenika, veleposjednike i industrijalce koji su morali pobjeći da ih narodna vlast ne strijelja ili zatvori, nakon što je nacionalizirala njihove tvornice, zgrade i zemlju.
– Nas se nije strpalo u neki logor za zatvorenike. Tamo smo bili smješteni kako profuge – izbjeglice. Taj logor nije bio zagrađen bodljivon žicom ili željeznim vratima. Sve je bilo otvoreno i bili smo slobodni kako ptice. U logor nam se doveo neki hrvatski svećenik. On nam je sve prevodio. Talijanima je bilo važno da znamo u kakvoj situaciji se nalazimo. Stavilo nas se pod “AZIL”, tako je barem meni ta riječ zvučala. Kako se piše na talijanski ne znam, a ni sto posto nisam siguran ni da znam što ta riječ znači. Samo znam da nas se je stavilo pod broj za kojeg je trebalo čekati u redu, pa kada bi neka država otvorila vrata, t.j. kad su joj bili potrebni radnici, moglo se po svojoj volji ići tamo. Ako ne, onda ideš odakle si i došao, što nikako nismo željeli – kaže Crvelin.
‘Kaić Šibenske biskupije’
Tišnjanske izbjeglice ispitivali su zašto su pobjegli iz Socijalističke Jugoslavije. Pokušali su se ‘prodati’ pod političke emigrante, ali kako su bili iz malog sela u kojem je bilo čak 400 partizana, od kojih je stotina poginula, nije im išlo. Za političke se znalo da su ih Hrvatskoj vlasti do tada strijeljale ili slale na dugogodišnju robiju, zbog čega takve Italija ni druge slobodne europske zemlje nisu izručivale. Na žalost šestorice mladića, znalo se da su Dalmatinci, posebno otočani, ekonomska emigracija. Jedini adut za dokazati drugačije im je bio kaić kojim su došli. Naime, 4,75 metara dug drveni brodić s Farymanovim motorom od šest konja pripadao je Biskupiji Šibenskoj, a biskup ga je dao Ivi Paviću kao siromašnom seljaku kad je doznao da se komunističke vlasti spremaju oteti brod.
– Hrvatski pop nam je postavljao pitanja, imamo li neki dobar razlog bijega iz domovine, prije svega politički. Ja sam na to prasnuo u smijeh i i rekao. Je! Naravno da imamo! Pa vidite da smo pobjegli čamcem Šibenske Biskupije. Svećenik se samo uhvatio za glavu, klimajući livo i desno s njom – priča Crvelin.
– Tamo u logoru je bila talijanska UDBA, OZNA i njihov KOS, sve tajne i javne službe svijeta. Sve su znali o svakome i bez da nas pitaju. Govorili smo da smo politički, a oni su se samo smijali. Ako si politički, zašto nosiš crvenu košulju?, pitali su i umirali od smijeha – kaže Nikola Pavić.

Svaki od njih čuvao je svoj azilantski broj kao kartu za bolji život. Pitali su ih gdje žele ići.
– Svi smo imali nekoga u Australiji, Kanadi, SAD-u… Ja sam u Kanadi imao ujaka, u Australiji je bio stric. Opredijelio sam se za Kanadu, jer sam sa stricem i rođacima u Australiji izgubio kontakt. Osim toga, Australija nije primala političke, pa je Kanada bila sigurnija – kaže Nikola.
Nekoliko mjeseci su čekali u San Sabbu. Izlazili su vani i vraćali su se kako su htjeli. Seljaci, poduzetnici i obični građani dolazili su u logor po radnike. Tko je htio, izlazio je raditi u Trst i okolicu i vraćao se navečer u logor sa zarađenom dnevnicom. I u logoru su im dali nekakav novac. Roditelji su im bili prestravljeni, jer se pričalo kako jugoslavenska mornarica mitraljezima potapa brodove s izbjeglicama. Ne bi bili prvi ni zadnji koji su otišli i nestali bez traga. Zato su iz logora svi pisali kući da su živi i zdravi. Ocu je Nikola Pavić u pismu opisao mjesto na Bisagi gdje je sakrio feral. To je onda bila jako vrijedna oprema. Otac je spremio feral u konobu, a njemu je poslao novaca. Tako je 19. lipnja 1960. u Trstu kupio svoje prve traperice, kakve do tada nitko u selu nije vidio.
– Tamo su bili i neki Primoštenci, koji su nam ispričali kako je Jugoslavenska ratna mornarica potopila osmoricu njihovih sumještana koji su bježali ukradenim zadružnim leutom. Iz Australije, Kanade i Amerike u to vrijeme nije bilo potrebe za radnicima, a mi nismo imali novaca da nastavimo put u Europi. Jedan Primoštenac, Jere Čobanov Čubin, posuđivao je novce svima, osim meni, jer sam bio premlad i zbog toga nije bio siguran hoću li mu vratiti. Sreli smo se desetljeće kasnije i tada je rekao da mu je žao što mi nije dao novac. Tome Jezerac nekako je doznao da će nas deportirati u Jugoslaviju. Kako mu ovo nije bio prvi pokušaj bijega, znao je da ga u Jugoslaviji čeka stroga kazna ako se vrati. Uz pomoć Čubinovog novca pobjegao je vlakom u Francusku – priča Pavić.
‘U zatvoru je bilo dobro. Imali smo svaki svoju sobu s prozorom’
Australija, Kanada i SAD bojale su se daljnjeg masovnog priljeva izbjeglica iz komunističke istočne Europe i preostaloj petorici mladića je uskraćen azil. Jugoslavenske vlasti jamčile su da će se humano odnositi prema bjeguncima, pa su ih Talijani deportirali. Da su uspjeli dokazati da su politički izbjeglice, nikad ih ne bi vratili. Na granici su im stavili lisice i kroz Sloveniju su vlakom najprije dovedeni u Zagreb, u zatvor u Petrovoj. Tamo su proveli dva tjedna. Svaki dan su ih vodili u Mraclin kraj Velike Gorice na prisilni rad. Nakon toga prebačeni su u Šibenik, gdje ih je policija danima ispitivala. Još i prije odlaska iz Tisnog imali su dogovorenu priču za slučaj da avantura propadne – ideju i organizaciju bijega svalili su na Nikolu Pavića, koji je imao samo 15 godina i nije mogao biti kažnjen.

– U zatvoru u Šibeniku je bilo dobro. Vozili su nas u maricama i s lisicama u rukama, ali imali smo svaki svoju sobu s prozorom, krevet s čistom posteljinom i hranu. Držali su nas odvojene kako se ne bi mogli dogovarati oko iskaza, ali mi s tim nismo imali problema. Nitko od nas na koncu nije kažnjen. Pustilo nas je, ali smo morali obećati da više nećemo organizirati bijeg i svako malo se javljati policiji. Pokušali su nas vrbovati da ubuduće izdajemo one koji se spremaju pobjeći. Kad smo se vratili, svi su nas pitali kako preploviti Jadran i svima smo pokazali – priča Nikola.
Kaić je proveo još nekoliko mjeseci u skladišu u Ankoni. Bjegunci su solidarno prikupili novac i platili njegov povratak u Šibenik. Talijani su ga ukrcali na trajekt Ankona – Šibenik i spustili ga u more na Mulu Krke.
Nakon što su pušteni, svi osim Nikole, koji je u rujnu polagao razredni ispit i vratio se na šegrtovanje u Betinu, vrlo brzo su ponovno otišli preko mora.
Uskoro je Jugoslavija otvorila granice i ljudi su mogli slobodno putovati s putovnicom. Iz Tisnog je otišla većina mladih, kao i iz većeg dijela Dalmacije i Hercegovine. Na ‘privremeni rad’ u Njemačku i druge zapadne zemlje otišle su stotine tisuća radnika. Desetljećima je u inozemstvu radilo oko 20 posto ukupne radne snage tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Godine 1971. samo u SR Njemačkoj je radilo 308 295 hrvatskih radnika ili čak 6,1% ukupnog hrvatskog stanovništva. Tome Jezerac je u Francuskoj, Gašper Marov, Stipe Šoda (pokojni) i Ive Čorkalo Pumpela i Marin Crvelin od 60-ih su se skrasili u Australiji i SAD-u, a jedino je Nikola Pavić ostao u Tisnom. On se 1967. pridružio svom ocu Ivi, koji je četiri godine ranije otišao raditi u Njemačku. U vrijeme najveće njemačke gospodarske ekspanzije radili su dobro plaćene šumarske poslove. Vratili su se 1971. godine s nekakvom zaradom. Na kućama im od tada piše ‘Zimmer frei’, tako da nije bilo potrebe da odlaze u Ameriku ili Australiju.

Ovaj tekst je autor izvorno objavio 10. veljače 2015. godine na portalu Tris (POVEZNICA)