Danas će malo tko znati što je Traget. Google prevoditelj kaže da ta riječ znači splav – na albanskom jeziku. I nije daleko od onoga što su njome označavali stari Pirovčani i Tišnjani.
PIŠE: Igor Meić
U vremenima prije razvoja svjetske automobilske industrije i cestogradnje dok se po kopnu vozilo ‘karom’ i biciklom, a teglilo tovarom, po moru jedrenjacima, brodom na karaburu i donedavno parobrodom i dok je rijetko tko imao brod s motorom, Tisno i otok Murter bili su puno dalje od Pirovca nego danas. Naravno, prostorna udaljenost je ostala ista, no razvoj tehnologije je omogućio da se savladava za znatno manje vremena. U vrijeme kada je Tisno bilo administrativno središte cijelog zapadnog dijela današnje županije, u općinu, kod doktora, matičara, zemljišnika, na policiju, u apoteku… se išlo preko Pirovačkog kanala.
Još su živi svjedoci tog vremena, ljudi koji su iz Pirovca u Tisno vozili preko Trageta, a i oni akteri, koji su vozili brod. Popričali smo sa Miljenkom Jelušićem kojeg svi znaju kao Milu Stipanova, čija je obitelj bila jedna od poveznica Pirovca i zaleđa sa Tisnom. Imali su koncesiju za prijevoz brodom, a stanica na kopnu nalazila se ispred njihove kuće između stare rive i plaže Starine, dok je druga bila na donjem kraju podno Trageta. Kako kaže, njegov dida Milko imao je jedini u Pirovcu brod s motorom, a i jedan od rijetkih u županiji. Tim poslom su se bavili sve do 1965. godine, nedugo nakon što je postalo suvišno voziti brodom uslijed pojave autobusnih linija.
– Prije nas su vozili Zanze i Lukica. Kasnije kad smo mi preuzeli samo je još Lukica zna voziti kad su bile gužve, npr. za vrime Karavaje. Tada bi bilo najviše svita. Vozilo se cili dan – prisjeća se Mile.
U tim vremenima, kaže, ljudi su bili bliski. A dok se čekalo da se skupi dovoljan broj putnika, drugovalo se u dvorištu njegove obiteljske kuće. Tu se marendivalo i pilo vino. Naravno, ako nije bilo hitno, jer tada bi odmah palili motore.
– Tad nije bilo hitne pomoći, mi smo bili hitna. Kad god bi bilo potrebno, bilo loše vrime ili bonaca, vozili veslima ili na motor, uputili bismo se što prije prema donjem kraju – priča Mile.
– Ali nismo vozili samo ljude, bilo je tu svega. Ukrcavali smo i perad, stoku… da vidiš vrtnje s brodom kad dođe vol od tone, teži od broda. Al uvik bi se snašli i obavili posa. Znate, nije bilo ka sad, samo novci. Tko ne bi moga platiti u novcima donija bi trišnje ili što je bilo u sezoni, iz zaleđa su najviše plaćali u jajima. Takva su bila vrimena, život nije bio ovako ubrzan ka danas. Brod za Šibenik bi polazio u četiri sata ujutro, a nazad u jedan popodne i u Pirovcu bi bio oko pet sati. Kad ideš u grad nema te kući cili dan. U grad se znalo ići i biciklom, pa i pješice. Tko je tamo radio svaki dan često bi iznajmio stan – ispričao je Mile.
Prisjetio se i jedne smiješne zgode koju nam je morao prepričati, iako nije bio baš siguran je li prigodna za javnost.
– Dok je Zanze vozio prije nas, tada nije bilo piture. Brodovi su se premazivali katranom. On je volija zafrkavati i tako bi cili brod premaza katranom, i mista za sidenje. Žene su nosile dugačke haljine ili fuštan, no ispod ne bi imale ništa. I tako bi dok sidaju podigle suknje i sile. To ne bi bilo strašno kad sunce ne bi otopilo katran i onda bi se one zalipile – ispričao je pirovački, ali i tišnjanski splavar anegdotu za kraj.
