Iz Dazline donosimo zanimljivu crticu o bunaru na Brdu Sopalj, za kojeg mještani kažu da je izgrađen za još u predturskim vremenima i da je bio toliko bogat vodom da ni za najvećih žega nije mogao presušiti. Sve donedavno, do gradnje vodocrpilišta u Dubravi. No, Dazlinjani danas imaju velike planove, za bunar, za Sopalj i obližnju Gradinu.
Stižu paklene ljetne vrućine. I priče o oskudici vodom na otocima i u Zagori, kao još jedno upozorenje o potrebi očuvanja vodnih resursa. Bunar se nalazi na 160 metara nadmorske visine, nekoliko metara niže od vrha brda Sopalj, par minuta hoda strmom kozjom stazom od zadnje kuće naselja Špadinovi u Dazlini. Dubok je nešto manje od dva metra, ali ne može se izmjeriti jer mu je dno zatrpano slojevima sitnog šljunka i blata što su se nakupili kroz godine dok nije bio korišten. Jer naslage mogu biti debele desetak centimetara, ali i pola metra, tko će znati. U davna vremena vješto je uzidan od neklesanog kamena. I danas izaziva divljenje.
– U vrijeme kada sam ja bio dijete iz tog bunara je vodu za piće koristilo 12 obitelji Špadina i Burić. Vode je bilo uvijek u izobilju i bila je vrhunske kvalitete. Nikad ne bi presušio. Od starijih sam čuo priče da je vode bilo toliko da je curila preko okna i plavila naše njive. A da bi usjeve spasili od potoka koji se slijevao niz Sopalj, pričali su stari, bunar bi dobro začepili telećim kožama – priča nam jedan od stanovnika Špadinovih, 70-godišnji Ivan Špadina.
No, 60-ih godina prošlog stoljeća s druge stranje Soplja, u nekoliko kilometara udaljenoj Tišnjanskoj Dubravi, sagrađena su vodocrpilišta, najprije Jandrići I, pa Jandići II. Zahvaćanje velikih količina vode motornim crpkama za opskrbu turističkog priobalja rezultiralo je smanjivanjem razina podzemnih voda i povlačenjem vode iz starih bunara. Otprilike u to vrijeme počelo se događati da tijekom ljetnih mjeseci bunar na Soplju ostane bez vode, a Špadine i Burići su vodu počeli dovlačiti cestom. I tako do dana današnjeg. Nekoliko preostalih stanovnika ova dva dazlinska naselja vodu za piće i pranje i dan danas dovoze na traktorima.
No, predsjednik Mjesnog odbora Dazline Marko Bernarda ima planove za bunar, ali i za cijelo brdo Sopalj i susjednu Gradinu. Što se tiče bunara, za početak treba izvaditi nataložen šljunak i blato s njegova dna i dobro ga očistiti, a onda urediti i njegov okoliš. Tek tada će se moći vidjeti je li voda iz njega nestala. Ako je i nestala, za očekivati je da će se povratiti, jer su posljednjih godina vocrpilišta Jandrići I i Jandrići II, za koja se smatra da su odgovorna za povlačenje vode, u pogonu tek povremeno.
– Stava smo da bi svaka kuća u 21. stoljeću trebala imati vodu iz slavine, zbog čega bunar na Soplju danas ne promatramo iz perspektive vodoopskrbe. On je za nas kulturno-povijesni spomenik, koji treba istražiti, sanirati i zaštiti prije nekakve turističke prezentacije. Isto tako, podzemne vode koje izviru na 160 metara nadmorske visine, nekoliko metara ispod vrha brda, svakako su vrlo zanimljiv hidrogeološki fenomen koji također zahtjeva dodatna objašnjenja – kaže Bernarda.
Da ovaj brdski bunar ima značaj kao potencijalna turistička, kulturno-povijesna i prirodna atrakcija svjedoči i označena planinarska staza, koja preko njega vodi do vrha Soplja i Gradine. Za sada ga razgledavaju samo planinari. No, uskoro bi bi mu se mogle diviti i čitave turističke grupe.
– Riječ je o vrlo nepristupačnom području na kojem tijekom ljetnih mjeseci vlada velika opasnost od požara. K tome, Gradina je najviše brdo u okolici i dominira čitavim područjem otoka Murtera, Vodica i Pirovca, prema Stankovcima s jedne strane i Zatonu s druge. S Gradine se kao na dlanu vide čitava obala, šibenski, vodički i murterski otoci, kao i Kornati, a za lijepog vremena pogled seže preko otvorenog mora do Italije. U smislu zaštite od požara u pripremama smo ostvarenja zamisli o uređenju protupožarnog puta preko Soplja do vrha Gradine, na kojoj bi bila smještena i motrilačka postaja – iznosi ideje Bernarda.
Protupožarni put i postaja, kaže, ujedno bi omogućili turističku valorizaciju Gradine kao panoramskog vidikovca, tako da bi turisti na putu s obale prema seoskim gospodarstvima u zaleđu imali priliku doživjeti nezaboravne krajobraze.
Uz onaj na Soplju, u Dazlini valja obratiti pozornost na još četiri bunara, a to su Radomir, Janjac, Barbićevi bunari te Bristovac, kojeg su još u 15. stoljeću sagradili Turci. Voda iz njih koristi se za navodnjavanje i napajanje stoke. Još uvijek nije nestala. Kako god, vrlo važan detalj priče je činjenica da je sušenje bunara na Soplju nastupilo kao posljedica aktivnosti obližnjeg vodocrpilišta, što samo ide u prilog osnovanosti brige i upozorenja ekologa i aktivista za ljudska prava koja su se mogla čuti i prilikom nedavnog donošenja Zakona o koncesijama. Jer, jedna koncesija za crpljenje vode može značiti isušivanje stoljetnih bunara udaljenih nekoliko kilometara i ugroziti opstanak naselja. No, na stranu samu vodu. Za očekivati je da će u sve kuće Dazline vodovodne cijevi će stići kad-tad. No, u selu je sve manje ljudi. A svako daljnje unaprjeđenje života u njemu ovisit će o čuvanju i osmišljenom korištenju ovdašnjih kulturno-povijesnih i prirodnih znamenitosti za razvoj turizma, među ostalim, i na način koji najavljuje Bernarda.
