Tišnjanin u Munchenu: Josip Pavlov Bajoka, gastarbeiter i glazbenik – kuhar s 20 albuma i tisuću koncerata

S portala Tris.com.hr prenosimo ‘Razgovor s domaćim glazbenikom koji je već 16 godina istaknuti član minhenske alternativne scene’.

S Bajokom je razgovarao novinar Marko Podrug.

Josipa Pavlova, poznatog kao Bajoka, prvi put smo vidjeli na pozornicu u šibenskom Azimutu kao člana njemačke post rock skupine Majmoon. Zatim se, nakon nekoliko mjeseci, vratio s projektom Ippio Payo, gdje je na bini bio sam, samo s gitarom i loopovima. Kad smo ga pitali koliko to on glazbenih projekata ima, saznali smo i za Das Weisse Pferd, The Grexits i Zwinkelman, a osim sviranja u njima bavi se i muzikom za kazalište i film. To nam je bilo dovoljno da sjednemo s njim i upalimo diktafon.

Josip Pavlov već 16 godina živi i djeluje u Münchenu, no ništa od njegove njemačke karijere ne bi bilo da se glazbom nije inficirao već u rodnom Tisnom.

– Sve je počelo u tišnjanskom Puhačkom orkestru KUD-a „Hartić“, gdje sam svirao trubu punih 14 godina. Trubu je u istom orkestru svirao i moj djed, a otac je svirao rog. U svijet rock and rolla ušao sam preko fotografija i priča o prvom rock sastavu na otoku Murteru, Crveni ferali, u kojima je moj otac svirao bubnjeve. To me fasciniralo, isto kao i glazba Beatlesa koju sam tada počeo otkrivati.

Josip je danas gitarist, no počeo je s bubnjem – prvo u školskom cover bendu Reket Roll, a potom i u Violently Happy, grupi koje je čak za jednog nezavisnog izdavača iz Našica objavila i kazetu.

– Violently Happy bio je prvi autorski bend u kojem sam svirao. Pjesme su nam vukle na onaj britanski zvuk devedesetih, sa zvečećim gitarama. Tada još uvijek nisam skladao, to se dogodilo tek nakon što sam napustio Bića sa slika.

Bića sa slika su možda i najpoznatiji bend sa Murtera, čija se kvaliteta, između ostalog, može provjeriti na kompilaciji „Isola del Morte“, kultnoj u lokalnim razmjerima.

– Album „Isola del Morte“ izraz je kratkotrajnog procvata scene na otoku. Ključna stvar bio je prostor stare škole u kojoj se vježbalo i sviralo, a uložilo se i u opremu za snimanje. No, materijal koji se našao na CD-u snimljen je u Splitu. Bića sa slika su prvi bend u kojemu sam svirao gitaru. To je bila i prva autorska grupa koju sam gledao uživo, a pridružio sam im se ’95. godine.

Nakon Bića, Josip Pavlov našao se u grupi Blue 1000, još jednom poznatom izdanku murterske scene koji se našao na „Isola del Morte“, kompilaciji koja će ove godine dobiti i nastavak. Blue 1000 bit će opet zastupljen no, kako nam je rekao Pavlov, nitko iz originalne postave više nije u bendu.

Što se Pavlova tiče, Blue 1000 bio je njegov posljednji bend s otoka Murtera, uslijedila je njegova zagrebačka faza. Grupa se zvala Kritična masa na kotačima koja je kadrovski bila sačinjena od glazbenika iz Tisnog, Stankovaca i Zagreba. Bio je to trio, kojemu se nakratko priključila i brass sekcija. Objavili su i ploču, a svirali su svuda gdje se krajem devedesetih u Zagrebu moglo svirati, od Močvare do Attacka.

– Bio je to moj zadnji bend u Hrvatskoj. Jedan član je otišao u Frankfurt, a ja sam se preselio u Münchenu, gdje je živjela moja današnja supruga Agata. Mislili smo da će Kritična masa moći funkcionirati u Njemačkoj, no to se nije dogodilo.

U Münchenu je Josip Pavlov osnovao Majmoon, njegov prvi njemački projekt, kojega tamošnji mediji prozivaju pionirskim eksperimantalnim post rock sastavom. Do danas su objavili četiri albuma.

– Po meni to nije ekperimantalna muzika, no ljudi možda nisu navikli na konceptualne i instrumentalne ploče takvog tipa, mada nismo jedini koji tako nešto izvode. Počeli smo kao duo, pa smo postali trio, a uskoro je došao i četvrti član koji je bio VJ.

Osim Majmoona, Josip Pavlov svira i u Das Weisse Pferd, s kojim je objavio tri albuma, zatim u projektu Zwinkelman kojemu ove godine izlazi druga ploča, a posebna priča je The Grexits.

– Grupi The Grexits će ove godine izaći prva long plejka. Radi se o vrsti grčke narodne muzike koju su u Europu donijeli Grci iz Male Azije, koji su se raselili nakon grčko-turskog rata. Riječ je o muzičkom hibridu s neparnim ritmovima i melodijskim polutonovima, poprilično psihodelično.

Ippio Payo, jedini je glazbeni projekt u kojemu je Pavlov sam. Doduše, na objavljenim materijalima uz njega se još nalazi i bubnjar.

– Kad sam bio mali volio sam pričati, ali nisam mogao izgovoriviti svoje ime i izgovarao sam ga „ippio payo“. Na sceni sam samo s gitarom i loopovima koje snimam na licu mjesta. Međutim, improvizacije tu nema, sve su to razrađene kompozicije.

Uza sve to, Pavlov piše muziku za kratke filmove, kao i za jedno minhensko kazalište suvremenog plesa. No, od toga svega nema kruha, Josip Pavlov zapravo je kuhar u jednom domu za starije osobe.

– Ne živim od muzike. Iako iza sebe imam više od dvadeset albuma, a sa svim mojim bendovima sam obišao cijelu Europu, ne nalazim se na sceni koja je interesantna medijima i glazbenoj industriji. Naša glazba ima vjerne pobornike, posebno u Münchenu, no za koncerte dobivamo oko 300 eura, to je realnost. Tu i tamo, po festivalima, možemo zaraditi i do tisuću eura, ali to nije toliko često. Dogodi se i da nastupimo kao predgrupa nekom jačem izvođaču, poput Omara Rodrigueza Lopeza, kada smo svirali pred tisuću ljudi. Ipak, i dalje moram raditi kao kuhar, što mi odgovara, jer sam financijski neovisan i mogu stvarati muziku kakvu želim.

Planovi za povratak u Hrvatsku ne postoje.

– To nije realna opcija. Imam u Münchenu već 16 godina svoj život i posao, moja supruga tu također radi. Što je čovjek stariji, to mu se teže vratiti. A i Njemačka nije daleko, dvaput godišnje dolazim u Hrvatsku, u Tisno.

Ako vas zanima što Josip kuha njemačkim umirovljenicima, evo popisa: lešo meso, pečeno meso, riba i kobasice. Supruzi u kuhinji pomaže samo kad im dolaze gosti.

Razgovor u originalnoj verziji pročitajte OVDJE.