Zahvaljujući svom neumornom angažmanu u murterskom pokladnom spektaklu, Bakarice su od davna popularne i izvan granica otoka. Stoga i ne čudi uspjeh njihova projekta ”Kod moje babe”.
Bakarice su skupina od trinaest žena iz Murtera, koja se prije 35. godina oformila za povorku maškara. Kroz desetljeća druženja naučile su doprinositi zajednici, kao slobodne pojedinke i kao Bakarice, a paralelno podržavati tradiciju i kulturnu baštinu.
S ciljem brendiranja statusa žene – babe lani je nastao rojekt “Kod moje babe”. Ideja je bila staviti u prvi plan život baba, koje su oduvijek igrale tihu i veliku ulogu, držeći “tri kantuna od kuće” na svojim plećima, a gdjekad i onaj najteži, četvrti. Ideja za projekt “Kod moje babe” došla je slijedom tema o didovima. Sva uprizorenja tradicijskog načina života vezana su za muškarce, dok se život babe nitko nije sjetio izvući iz ropotarnice povijesti. Muškarci su veslali, tukli mirtu, potezali migavice, jedrili, a nigdje nema evidencije da su uz njih bile žene koje su sudjelovale u svim tim poslovima. Jedina realna razlika je bila da su dide stalno bili u skupinama, od rada do druženja, dok su babe jedino zajedno odlazile u crkvu.
“Poželjele smo život babe prenijeti u današnjicu, kako bi se i o njihovom uglavnom teškom životu više znalo. Počele smo tako da smo jedna drugoj postavljale pitanja, kako se sjećamo svoje babe. Slike su se počele spontano nizati, jedna za drugom- hriganje pršunata, stavljanja tašeja na gaće, predenje, pletenje, krpanje mudanti. Jedno sjećanje nas je nasmijalo, o babi koja je sjedila u kužini, odjevena u traversu, huštan, sa šudarom na glavi te pušila i pila rakiju. Kroz sve te slike i same smo postale svjesne koliko je bio važan status naših baba, koje su nekako uvijek bile individua za sebe, a snažne, sveprisutne i veoma važne za obitelj”, dojmljivo je pojasnila “Bakarica” Nevica Mudronja- Mihina.
Ovaj veliki performans, sačinjen od tradicije koja je zaživjela voljom i velikom ljubavlju ove ženske družine, opet je privukao niz posjetitelja, koji su nahrupili na rivu, poneseni nostalgijom i oduševljeni starinskim jelima. Na bogatoj scenografiji i delicijama, radilo se više od tjedan dana. Podijeljene u dvije skupine, podijelile su zadatke, kako bi nadmašile same sebe, što im je i uspjelo, sudeći po nevjerojatno velikom broju posjetitelja. Uz kamene zidove tako je nastalo pet kuhinja, spavaća soba, tinel, komin, babe su prele, plele, šivale. Stari bijac, levencija- vuneni prekrivači za pod i krevet, te izvorni namještaj- ormari, kredence, čipkice u kredenci, bićerini i rakija na stolu, vino u bocunu od dvije litre, obiteljski portreti, slike svetaca. Sve što se vidjelo i događalo, u originalu preneseno, slika je vraćena u daleku prošlost, kao aktivan performans za sve prisutne.
Posada “Bažokića”, priključila se “Bakaricama”, jer što bi bile babe bez svojih dida! Od tradicionalnog menija, u pet kuhinja moglo se kušati: sočivo (Nada Skračić Narčižova i Ljiljana Mitrov Capina), maneštra i bob(Svenka i Vlasta Juraga Điđova), brudet od sipe( Ljilja Pleslić Šime Vasina), brudet od pasovine i prilipaka(Nada Mihina Turčinov), pecipaje, bubice, hroštule, pršunate( Nevica Mihina Mudronja, Mira Papeša, Renata Cimbulek i curice). Srdele, spuže, marinade, pasovinu lešo, zelenjak, brhuni nastali su trudom Jelene, Milene Papeše Prčožove, Milene Turčinov Markovine, Jasne Skračić Brnjagine, Marije Pleslić Orlićeve, Neđe Rameše Mihine i Nede Rameše. Dide su uglavnom bili dide, kartali su i jeli uz dobru kapljicu, dok su babe letale po kužini, osim dvojice: Mile Rameša je pomogao babama pranjem mudanti sa starinskom lušijom, a Bore Šikić Marušić se prihvatio vune i pređe. Večer je pjesmom obogatila klapa iz Vodica, Bunari.
