Don Srećko Pavić – tišnjanski heroj dobrote

0
780
Darko Gulin, autor, na predstavljanju u vijećnici (Foto: Rudinapress/H. Pavić)

“Tišnjani, budite ponosni na svog don Srećka. Malo je boljih i većih od njega. On je veliki čovik, dajte mu ulicu, nazovite nešto po njemu”, poziv je to šibenskog publicista Darka Gulina s kraja predstavljanja njegovog biografsko-dokumentarnog rada posvećenog jednom od istaknutijih Tišnjana 20. stoljeća.

Knjigu “Don Srećko Pavić i talijanski konclogor Zlarin” u Vijećnici Općine Tisno u četvrtak su zajedno s autorom predstavljali Vilijam Lakić, ravnatelj Gradske knjižnice Juraj Šižgorić, povjesničar i povjesničar umjetnosti Josip Ćuzela, Pavićev vjeroučenik, te Nada Pavić, koja je rekla nekoliko riječi u ime obitelji Pavić.

Tišnjanima je Lakić na početku poručio da mogu biti uistinu sretni što uz izvrsnu knjižnicu imaju i takve izvrsne, vrlo aktivne intelektualce zahvaljujući kojima se ovog tjedna ovdje događaju predstavljanja čak dvije knjige, dan za danom, što je danas rijetkost čak i u velegradu.  Gulinova knjiga o Paviću, otkriva Lakić, izuzetno je važan dokumet iz dijela povijesti koja je zbog raznih dnevnopolitičkih interesa nedovoljno istražena, tako da se o talijanskim koncentracijskim logorima i drugim talijanskim zločinima počinjenim u našim krajevima jedva išta zna.

Predstavljanje u vijećnici (Foto: Rudinapress/H. Pavić)

– Imamo u knjižnici samo jednu knjižicu od 125 stranica, naslova “Dokumenti o zločinima talijanskog okupatora”, koja je tiskana u Šibeniku 1945. godine u izdanju Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača. U vrijeme neposredno iza Domovinskog rata, kada je hrvatsku vanjsku politiku potresalo talijansko forsiranje fojbi, partizanskih zločina nad talijanskim življem u oslobođenoj Istri, Hrvatskoj su trebali dokazi talijanskih zločina. Došli su u knjižnicu ljudi iz MUP-a, a osim te knjižice od 125 strana ništa se nije moglo naći – opisao je Lakić situaciju u kojoj bi dokumenti i bilješke don Srećka Pavića bili itekako važni za hrvatsku politiku.

Joško Ćuzela, dugogodišnji pročelnik šibenskog Konzervatorskog odjela, prisjetio se kako je zlarinski logor 70-ih godina prošlog stoljeća bio upisan u Registar spomenika kulture, no ističe da se i tada kao i danas o logoru jako malo znalo. No, don Srećko i njegova djela su, kaže Ćuzela, bili itekako poznati. – Dolazeći na Zlarin svi bi me pitali za don Srećka, čim bi čuli da sam iz Tisnog. O njemu, svećeniku koji dolazi iz mog mista, svi su govorili u superlativima. Riskirao je svoj život spašavajući ljude i njihovu imovinu, što mu Zlarin nikad nije zaboravio – rekao je Ćuzela.

Joško Ćuzela i Nada Pavić (Foto: Rudinapress/H. Pavić)

Don Srećka je poznavao osobno i s njim je proveo par mjeseci u učenju.

– Bio je župnik u Župi sv. Križa u Docu u vrijeme kad ja nisam išao u crkvu, a moja baka je inzistirala da se krizmam. Don Srećko je na njenu molbu prihvatio podučavati me katekizmu, pa sam ga kroz tih nekoliko ljetnih mjeseci upoznao kao blagog, dragog, pedantnog čovjeka, tako da mi je bilo drago što je na krizmi on bio moj kum – kaže Ćuzela.

Dokumentarna vrijednost Gulinovog rada, rekao je Ćuzela, je velika. – Radi o iznošenju činjenica, ne o interpretacijama, tako da nitko ne može osporiti postojanje logora, zločine koji su se dogodili ni djela don Srećka Pavića. U ta teška vremena taj je čovjek bio spreman izlagati svoj život kako bi spasio tuđi. Nas Tišnjane to može činiti ponosnima – rekao je Ćuzela.

Nada Pavić je don Srećka upoznala kao 15-godišnja učenica srednje medicinske škole. – Don Srećko je zajedno sa sestrom Milkom živio vrlo skromno, ali je imao vrlo izražen osjećaj za socijalne nejednakosti. Pod svoj krov je primao đake lošijeg imovinskog stanja sa područja zadarske, šibenske i splitske biskupije, tako da je onaj tko se htio držati reda mogao završiti školi bez obzira na imovinske prilike i podrijetlo – opisala je Nada Pavić kako je srela Pavića.

Vilijam Lakić (Foto: Rudinapress/H. Pavić)

Don Srećko je, kaže, bio je uistinu ponosan na dio svog života koji Gulin opisuje u svojoj knjizi. – Tijekom tih više od 40 godina života jako puno mi je pričao o Zlarinu, o svemu što se tamo događalo. Bila mu je velika želja da se to pretoči u neku knjigu, da ostane sačuvano za mlađi naraštaj, a sve zato da se takve strahote nikada više ne ponove – rekla je Nada Pavić i najtoplije je zahvalila autoru, izdavaču i svima koji su doprinijeli izlasku knjige i njenom predstavljanju u don Srećkovom Tisnom.

Darko Gulin ugodno je bio iznenađen interesom koji su Tišnjani pokazali za knjigu o svom velikanu. Sretan je što je prije pet godina prihvatio zamolbu šibenskog kolekcionara Frane Antulova Fantulina. – Donio mi je dva škartoca materijala, da napišem knjigu kako svi ti dokumenti ne bi propali. Postojalo je do tada samo nekoliko radova o zlarinskom logoru sa svega dvi, tri ili pet stranica – rekao je Gulin čudeći se takvoj nezainteresiranosti.

Nakada je, kaže, na Punti marina stajala ploča na kojoj je pisalo da je kroz logor prošlo 10.000 ljudi, koja je u vrijeme Domovinskog rata srušena i kasnije zamijenjena novom, na kojoj je zločin umanjen. – Tada su se rušili spomenici Hrvatima koje su ubili Nijemci i Talijani, tako je bilo moderno, kad su je ponovo stavili ukrali su 500-600 logoraša i zaboravili uz mučenje spomenuti i njihovo ubijanje – rekao je Gulin.

On je u tišnjanskoj vijećnici iznosio otkrića do kojih je istražujući don Srećkove zabilješke i druge izvore došao, navodeći i dokumente koje je prikupio i koji te zločine nedvojbeno dokazuju. Kroz logor veličine 80 sa 80 metara prošlo je više od 2500 ljudi, a u jednom trenutku ih je bilo čak 1500. Spavali su u šatorima, na goloj zemlji, talijanski vojnici su ih izgladnjivali i premlaćivali. Don Srećko je uporno obilazio logor i bilježio imena i sve ostale pojedinosti te onda pisao župnicima u mjesta iz kojih dolaze da šalju pomoć, novac i hranu. – Dostava pomoći poimenično je popisana, tako da je ostalo zabilježemo kome je žena poslala kvarat, a kome tri kvarta kruha. Najsiromašnijima, onima koji nisu imali nigdje nikoga, davala je jesti don Srećkova sestra Milka, koja je tako hranila 20-ak logoraša – rekao je Gulin. 

Zlarinski logoraši su bili muškarci stariji od 15 godina, koje su Talijani sve redom kupili po selima u strahu od ustanka. U zlarinskom logoru živote ih je izgubilo 27, a da nije bilo don Srećka broj žrtava bi bio mnogo veći.

Autor je bio gotovo ganut zanimanjem koje su Tišnjani pokazali za njegov rad. Zamolio ih je da odaju priznanje svom sumještaninu i tako da njegovim imenom bar nazovu ulicu.

– Tišnjani, budite ponosni na svog don Srećka. Malo je boljih i većih od njega. On je veliki čovik, dajte mu ulicu, nazovite nešto po njemu – poručio je Gulin na kraju predstavljanja.

Knjiga je premijerno bila predstavljena u šibenskoj Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić, koja joj je izdavač. Predstavljanje u don Srećkovom rodnom mjestu nije posljednje. Kako je najveći broj zlarinskih logoraša dolazio iz mjesta Marina, Drvenik, Vinišće, Seget Gornji, Seget Donji, Labin Dalmatinski, Mravince… knjiga o tišnjanskom pravedniku uskoro će biti predstavljena i tamo, pred potomcima logoraša. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here