Uz pomoć jezikoslovke, znanstvenice, filologinje i književnice mr. sc. Nives Opačić Murterini su u petak navečer pokušali okončati bespoštedni sukob našeg svakodnevnog, razgovornog jezika sa standardnim hrvatskim jezikom.
Izlaganje protagonistice jezičnih kritika u emisiji HRT-a ‘Dobar dan, Hrvatska’ pod naslovom “Hrvatski standardni jezik u medijima” trebalo je trajati 60 minuta. No, vruća tema s malih ekrana dobro je zagrijala i murtersku knjižnicu te se ispostavilo da su Murterini vrlo zainteresirana i zahtjevna publika. Zajedno s raspravom koja je uslijedila predavanje je potrajalo čitavih dva i pol sata.
Murterini se, naime, ne boje “lingvističke inkvizicije HRT-a” ili “lingvističke totalitarističke diktature”, kako se ponegdje opisuju pokušaji “popravljanja” svakodnevnog jezika prof. Nives Opačić s još dvojicom jezikoslovaca, Markom Alerićem i Željkom Jozićem, u emisiji “Dobar dan, Hrvatska” na HRT-u. Raspravljalo se o čestim pogreškama: Nismo “pri telefonu” jer možemo biti i ispod i iza njega. Isto tako, ne idemo “na sladoled, kavu, pivo”. To su samo neke od uobičajenih pogrešaka kojima oskvrnemo standardni hrvatski jezik.
No, ovakvi opisi samo su humoreska i razumljivo je da je Hrvatska ima raskoš kako u regionalnom naglasku, dijalektalnom govoru, slengovima, te varijante nekih riječi koje čine bogatstvo rječnika koji ostaje i jezična baština.
Prof. Opačić važnost standardnog jezika kao potrebnog ističe kad su u pitanju dominantne institucije i ustanove na državnom nivou, poput državne televizije, Sabora i sl.
Iznijela je niz osobnih iskustava i zapažanja. Kako je predavanje bilo na temu jezika u medijima, ponajviše se zadržala na konkretnoj problematici:
“Angažirana sam u emisiji “Dobar dan Hrvatska” oko godinu i pol dana, a moja funkcija je da upozorim na pogreške. To je zapravo dvosjekli mač, veoma nezahvalno, jer sam dovedena u situaciju da osobi pokazujem koliko ona sama ne zna. Uspjela sam, zahvaljujući poslu za koji sam angažirana dobiti i titulu, “Atila Bič Božji” i to izravno u lice. No istina je da se hrvatskom standardnom jeziku više ne pridaje nikakva važnost, preuzeo ga je “razgovorni jezik”.
Takav, razgovorni jezik nije idiom koji se uči, postojeći je, tako se govori u prijateljskom krugu, u kuhinji, na rivi, s poznanicima. Standardni hrvatski jezik bi trebao biti idiom javne sfere, naravno bez uplitanja razgovornog jezika”
Da li je razgovorni jezik pomodarstvo, danak modernog doba, u kojem sve češće preuzimamo strane riječi i postajemo intelektualno pomodni i lijeni, koncizno nam je pojasnila prof. Opačić:
“U davna vremena je za djelatnike u medijima postojala interna novinarska škola koja je trajala dvije godine. Svrha joj je bila da se izbrusi jezik i novinske forme. Nije se moglo doći pred mikrofon samo tako. Postojali su mentori i redaktori koji su nadzirali i pratili rad polaznika škole u kojoj su pekli zanat. Taj prijašnji kadar, koje većina nas pamti, Oliver Mlakar, Jasmina Nikić, Ljubo Jelčić,Helga Vlahović, Vladimir Levak i drugi, oni nisu nikada čitali tekst najava “prima vista” pred kamerom. Nikad. Uzrok tome je bio taj što su educirani da se prvo pripreme, a ne da čitaju odmah ravno u kameru. Danas je slučaj, a gledatelji to i sami primijete, da voditelji ili spikeri ne znaju tijekom čitanja teksta odrediti ton i intonaciju rečenice, niti odakle dokle rečenica ide. To se dešava upravo zato što je nikad prije nisu izgovorili. Naravno, danas također postoji “Služba za jezik i govor” pri kojoj bi mogli dobiti upute kad bi htjeli slušati fonetičare ili lektore. Na Humanističkim fakultetima, Veterini, Šumarstvu, Geografiji se ne uči hrvatski jezik, a voditelji dolaze iz tih struka. Banalan primjer, korištenje “s i sa”- nikako da ih naučim da je osnovni hrvatski prijedlog “S”, te da je “SA” samo prostorno uvjetovan. I kako “SA” koriste naši susjedi u okruženju, koji nemaju “S”. Evidentno je da u eter puštamo ljude koji ne barataju onim što bi trebao biti njihov profesionalni alat”.
Osim medijskih omaški, nametnulo se pitanje naših političara:
“Znaju me pitati: “A kakav je to jezik političara u Saboru?”, na što odgovaram, “Nikakav! Njega nema. Svatko govori što hoće i kako hoće, zato što nitko ne vidi potrebu na nadiđe svoj lokalni govor i da se prikloni nekakvoj zajedničkoj višoj ideji, standardnom hrvatskom jeziku. Da se takvo što to dogodi u njemačkom parlamentu, tu osobu više ne bi izabrali. Evidentno je da svi mi primijetimo pogreške i odstupanja od norme, pa me znaju pitati kako je to moguće. E pa moguće je zato što se više nitko o tome ne brine, ne vodi računa, a ako oni to mogu raditi – a mogu, onda je veliko pitanje, treba li nam uopće standardni jezik.”
Igra riječima naše zbilje za kraj dojma s predavanja
Dok sami, svjesno i voljno ne počnemo učiti standardni hrvatski jezik, kojeg se ponosno sjetimo najčešće u prigodama poput one da je 24. jezik unutar EU, nema koristi od “đeri menderinga”, niti “suporta”, a najmanje “benefita” za očuvanje našeg jezičnog standarda. Možda nam je najbolje da se svi “autsorsamo”- sami. Jer, pozicija nam je klimava dok nema nikakve protuteže u opoziciji. Kad poziciju zamijenimo vlašću, a opozicija ostane opozicija ili oporba – penjemo se s intelektualno pomodnog magarca na standardnog konja!
