Tišnjanin Jakov Crvelin i Putičanjac Boris Kartelo poginuli su na današnji nad prije točno 25 godina. Bili su hrvatski vojnici i svoje su živote dali braneći živote i slobodu svih nas ostalih. Njihova žrtva nije zaboravljena – zahvala i počast odani su danas u Dragišićima, na poprištu herojske bitke.
Neravnopravne bitke od 24. veljače 1993. godine, kada je neprijatelj zarobio i napravio pokolj među deset pripadnika 115. domobranske pukovnije koji su nakon šestosatnog odolijevanja ostali bez streljiva, prisjetio se njihov suborac Ante Šunjerga. On nije izravno sudjelovao u bitci, već je komemorativnom skupu prenio ono što je o njoj doznao iz svjedočenja šestorice preživjelih sudionika. Dok su tijela Jakova Crvelina i Borisa Kartela razmijenjena, a sudbina Borisa Troskota i Borislava Periše ostala nepoznata, Ante Alviž, Darko Kalpov, Dalibor Pirija, Fedor Ježina, Alfirev Mile i Ćuzela Papata Ante vratili su se kući živi i imali su priliku ispričati što se dogodilo.
Evo kako je Ante Šunjerga prenio njihova kazivanja (integralno, bez kraćenja, uljepšavanja i bilo kakve dorade):
– Sve je počelo oko 5.30 sati. Rafalna paljba na koti Gradina govorila je da se tamo nešto loše događa, a odmah zatim osula se po nama paljba iz svih oruđa. Nismo imali vremena za razmišljanje. Shvaćamo što nam je činiti. Brzo se organiziramo i snažno odgovaramo. Nitko ne pomišlja na predaju, ali dvojica najmlađih, Borislav Periša i Boris Troskot, snalaze se najbolje od svih i snažno odgovaraju. Uz to, hrabre nas ostale. Oni se nameću se kao vođe među nama ostalima koji radimo svaki svoj dio posla. Pune se okviri s municijom, pripremaju ručne bombe te rakete za ručne bacače… Periša i Troskot kao da lete zrakom po cijeloj kući i pucaju s različitih mjesta. Polako prolazi prva ura pakla. Trajala je vječno. Došli smo malo k sebi. Sad i mi ostali izlijećemo prema prozorima, bacamo bombe. I neprijatelji su sad već shvatili da ne ide to tako lako kako su planirali. Nastaje kratko zatišje. Što li ga sada smjeraju? Nedugo zatim čuje se škripa tenkovskih gusjenica. Među nama dodatni strah. Spremamo protuoklop. Čekamo. Nemamo kud. Tenk se približava kući. No, ne uspijeva ispaliti ni jednu granatu, a već je pogođen. Iz tenka suklja plamen – podcijenili su nas. Ali sreća je kratko trajala. Tuku neprestano iz ručnih bacača, iz osa, zolja. Komadi padaju po nama. Srećom nema teško ranjenih. Približava se 10 sati. Nema više municije. Nemamo ni snage. Gotovo je. Gledamo jedan u drugoga. Ništa ne govorimo, a vani viču “izlazite, izlazite, nećemo vam ništa”. Znamo da nećete. Izlazimo jedan po jedan. Vani nas čeka veliko iznenađenje. Neki fini momci. Lijepo obučeni, fino se ponašaju, ne možemo doći k sebi. Moglo bi biti i dobro, pomislimo. I onda kad su shvatili da imaju poginulih, nastaje pakao. Ali nije sve za priču – završio je Šunjerga opis bitke koji je dobio od preživjelih te nastavio s interpretacijom kasnijih zbivanja.
Desetorica zarobljenih odvedena su Čistu Malu, gdje je ubrzo ubijen Boris Kartelo.
– Tuku i udaraju svi, vojnici i civili, najviše pokojnog Jakova Crvelina. Izdahnuo je već u Bribirskim Mostinama. U Čistoj Maloj zadržavaju Perišu i Troskota. Ostali u večernjim satima stižu u Knin. Dragi prijatelji, za ove zločine i mučka ubijanja zarobljenih vojnika nikada nitko nije odgovarao, nažalost. I opet nažalost, ovaj zločin je samo kap u moru svih zločina diljem Dalmacije i cijele Hrvatske. Često se pitam ima li hrvatska država službe koje bi to trebalo rješavati? A znam da ima. Zašto onda ne rješavaju? Odgovor je – ne znaju ili neće. Ima i jednog i drugog – rekao je Šunjerga.
Poručio je da hrvatski branitelji 27 godina od početka rata ne žele dijeliti žrtve po vjeri ili nacionalnosti. Smatra da su žrtve samo nedužni ljudi, a zločinci su zločinci, bez obzira na njihovu pripadnost.
– Zato s ovog mjesta javno pozivamo našeg susjeda saborskog zastupnika Milorada Pupovca da idući put kad bude spominjao Varivode, što čini s razlogom, neka računa na našu suradnju. Ali neka ne preskače ni svoju Škabrnju, Polaču, Nadin, Ervenik, Brušku… Skoro svako drugo selo u Ravnim Kotarima doživjelo je zločin. Ili ovdje kod nas. U mojoj Čistoj Velikoj zapaljen je starac Nikola Škarić u svojoj kući. Imao je 83 godine. Također u Čistoj Velikoj, skupini u kojoj sam bio i ja prave zasjedu u kojoj ranjavaju i zarobljavaju, a nakon toga i masakriraju Šimu Šunjergu, moga bliskog rođaka. Ni za te zločine u Čistoj Velikoj nitko nikada nije odgovarao. Na kraju, molim hrvatske službe da me razuvjere, molim ih i preklinjem radi naše poginule braće i njihovih obitelji – poručio je Ante Šunjerga danas iz Dragišića.
Na kraju je podsjetio kako su položaji u Dragišićima koji su 24. veljače 1993. godine bili izgubljeni vraćeni već sutradan. Na tome je zahvalio 113. brigadi, koju je tada vodio današnji ministar obrane Damir Krstičević, Prvom hrvatskom gardijskom zdrugu i zapovjedniku pukovniku Zorici, Vojnoj policiji i MUP-u. Zasluge za čuvanje sjećanja na žrtvu branitelja Dragišića Ante Šunjerga je pripisao Slavku Marovu i njegovoj Udruzi dragovoljaca i veterana Domovinskog rata iz Tisnog.
Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća kod spomen ploče u Dragišićima, obilježavanje tužne obljetnice nastavljeno je svetom misom za poginule, nestale i umrle branitelje u crkvi Svete Ane u Čistoj Velikoj te svetom misom u župnoj crkvi sv. Duha u Tisnom.
Evo još nekoliko slika iz Dragišića:
Imam obavezu dopuniti ovaj članak ,a ujedno se ispričati obitelji Pešić zbog nepotpunog članka , naime paralelno u napadu na Dragišiće napadnut je i položaj Hrvatske vojske na brdu Gradina koje se nalazi u neposrednoj blizini Dragišića , te je u tom napadu poginuo Hrvatski branitelj IVAN PEŠIĆ . Još jednom duboka isprika obitelj Pešić .