Božji zagovor kojeg si je u formulaciji murterskih popova glagoljaša Kulušić dao uklesati u svoj američki dom može pratiti otpočelo uređenje ex Sokolane u murterski muzej. Njegov forte predstavljat će mudro slovo murterskih sinova poput pokojnog Svena Kulušića, adut kakvog u širem susjedstvu ovakva mjesta nemaju.
Piše: Jadran Kale
Fotografija koju je obitelj pokojnog geografa Svena Kulušića izabrala za projekcijsko platno na komemoraciji održanoj u murterskoj Čitaonici 18. kolovoza 2017. predstavlja neobično dobar izbor. Na njoj je, naime, pokojni autor „Knjige o Kornatima“ prikazan kako za svojih mlađih dana u kajaku zalazi među obalne škrape. Zapravo bi se rijetko kojom fotografijom tako zorno moglo oličiti što je djelo pokojnog zaslužnika toliko odsječno razdvajalo od mnogih drugih. Radilo se o informiranoj perspektivi kakva se može steći samo odvažnošću. Bivajući nadarenim atletom, na ovaj je sportski način prije pola stoljeća obišao zakutke kornatskih obala i na taj su način nastajale dokumentarne fotografije kakve je inače nemoguće postići. To je perspektiva kakva se ne može dočarati čak niti iz malog kaiča, iz rakursa još bližeg moru i zavučenijeg među kruge i škrape. Snimci kao da su nastali iz ruke plivača. Osim fizičkih predispozicija u kakve valja ulagati, ovakav pristup podrazumijeva i golu hrabrost. Iz kajaka je na otvorenom moru snimio i fotografiju višestrukih šijuna, pijavica. Rijetko tko u takvoj situaciji ne bi časio časa umaknuti bliskoj pogibelji. No, on je prije zaveslaja u sigurnost najprije dokumentirao pojavu – i to iz takve bazne perspektive. Da je iza njega stajao nakladnički pogon jednog National Geographic Magazine prizor bi se navijeke skrasio u istraživačkim antologijama. Iza pokojnog Svena Kulušića u ključnim je trenutcima, onima kad je plodove magistarskog i doktorskog rada trebalo iznjedriti kao knjige, zapravo stao još važniji nakladnik svakog istraživača – njegova vlastita sredina. Tako smo dobili „Murterski kraj“ i „Knjigu o Kornatima“, analize svojeg kraja iz bazne perspektive opisivanih fenomena.
Koliko su temeljiti bili ti svesci, može oslikati prisjećanje kako je mene i današnjeg šibenskog muzejskog ravnatelja u pripremi „Žirajskog libra“ prije više od dva desetljeća na jednu nepropustivu istraživačku primjedbu iz knjižne fusnote „Murterskog kraja“ u razgovoru upozorio, ni manje ni više, nego pokojni biskup Srećko Badurina. Kao vrelo provjerenih spoznaja na američkoj je telefonskoj vezi uvijek uslužan bio i šibenskom leksikografu Ivi Livakoviću. Koliko je dobro ispekao zanat moglo se posvjedočiti u metar kad se njegovo kartografsko premjeravanje kornatskih suhozida u izračunu gotovo poklopilo s onim koje su uz pomoć GIS-računalnih programa kasnije obavili u Nacionalnom parku Kornati, koji se, uostalom, kao institucionalno čedo ispilio iz njegovog geografskog članka.
Na tom mjestu mora se dodati i procjena koliko košta stjecanje ovakve bazne perspektive pred pojavama kakve iziskuju istraživačku pažnju. Ta cijena, naime, nije bezazlena. Zapravo je se može odmjeriti usporedbom s današnjom slikom katedre koju je nekada vodio njegov vrsni mentor, Mladen Ante Friganović. Mediji su puni tzv. glasa struke današnjeg akademskog protagonista koji bubnja crnim predskazanjima i bezmalo kletvama kako ćemo u najstrateškijem od svih nacionalnih strateških pitanja propasti ne budemo li bespogovorno slijedili njegove naputke. Političku megaretoriku, kakvu nije upražnjavao dok je kao podobni stranački kadar sam vodio ministarski sektor, tek je dočekao izvikivati je autoritativnijim megafonom. Nasuprot takvim mustrama pokojni je Sven Kulušić stajao sa svojim ubogim suhozidima, temom o kakvoj se obično govori u mjerilu razglednice, refrena klapske pjesme ili zemljovida 1:25000. Vrijedi poslušati njegovu zaključnu riječ sa šibenskog predstavljanja „Knjige o Kornatima“, ovdje raspoloživu s internetskog snimka. Bazna perspektiva njegovog pogleda je bila pučka mudrost metodički prosijana kroz disciplinarno sito. Danas se lako može razabrati kako su samozvani korifeji narodnih mudrosti često puki opsjenari, redovito s rukom u javnom džepu na koji po svojim sposobnostima ne bi imali pravo. Među takvim horizontima Sven Kulušić se otisnuo preko obzora i platio svoju cijenu. Nikad nije postao sveučilišnim profesorom, trošak izdavanja njegovih knjiga nije plaćan iz državnih budžeta znanstveno-istraživačkih projekata i nitko mu pri njegovim inovativnim izračunima nije bio plaćeni asistent.
Njegovo spašavanje vrijednih povijesnih dokumenata murterske prošlosti, uključivo i iz vatre i sa smetlišta, u pripremi komemoracije i pogreba doživjelo je nenadano povezivanje dvije domaće posvete. Naime, ovoga se ljeta u prizemlju nekadašnje Sokolane može posjetiti izložba posvećena uspomeni nedavno preminuloga Marka Mudronje-Repca. Neobičnim se zapletom zbilo (zapravo, kako je i moglo biti drugačije?) da je kućište Kulušićeve urne u obliku stiliziranog smanjenog sarkofaga izradila upravo – unuka pokojnoga Repca, likovna restauratorica Jelena Ćurić. Tako su se, zatvarajući jedan krug i nagovještavajući nove, spojile uspomene neumornih kolekcionara murterske povjesnice. Jedan se borio za predmete, drugi za listine. Božji zagovor kojeg si je u formulaciji murterskih popova glagoljaša Kulušić dao uklesati u svoj američki dom može pratiti otpočelo uređenje ex Sokolane u murterski muzej. Njegov forte predstavljat će mudro slovo murterskih sinova poput pokojnog Svena Kulušića, adut kakvog u širem susjedstvu ovakva mjesta nemaju.
(Doc. dr. sc. Jadran Kale kustos je Etnografskog odjela Muzeja Grada Šibenika i profesor Odjela etnologije i kulturne antropologije Sveučilišta u Zadru)
U nastavku pogledajte šibensko predstavljanje Kulušićeve „Knjige o Kornatima“ spomenuto u gornjem tekstu:
