Inicijativom Turističke zajednice o brendiranju imena “Like home” nastoji se turizmu vratiti dušu koju je imao nekada. A kakva je bila duša murterskog turizma 60-ih otkrivaju nam tadašnje turističke radnice – Bosiljka Turčinov i Vilma Skračić.
Službena statistika kaže da je u Murteru u lipnju bilo 15 posto više turista nego lani. Nije čak ni potrebna službena potvrda iz Ureda TZO Murter-Kornati o većem broju gostiju. Dovoljno je prošetati ulicom Luke, i to u bilo koje doba dana, da bi se osvijestio njihov broj. Do kraja ljeta, nastavi li se pozitivan trend, otok Murter će srušiti vlastiti rekord, a poznato je da je prošle godine slavio milijun noćenja. Raste li broj gostiju proporcionalno rastu broja apartmana i drugih smještajnih jedinica ili pak broj apartmana prati rast broja gostiju, svejedno je. I jednih i drugih svake je godine sve više. Turizam je, osobito za neke iznajmljivače, postao teška industrija, a turisti statistički podatak. Većina iznajmljivača i ne zna tko mu je u kući. Ne čudi stoga inicijativa Turističke zajednice Šibensko-kninske županije o brendiranju imena “Like home”. Turistički radnici ovim projektom nastoje turizmu vratiti dušu. Da turizam naš nasušni postane turizam s dušom, a ne samo statistički broj, da se turisti vraćaju i da se kod domaćina osjećaju kao kod kuće. Baš kako je nekad bilo, kad se turiste držalo kao najrođenije.
Bosiljka Turčinov ima 84 godine i više se ne bavi turizmom, ali itekako se sjeća svojih turista iz ranih 60-ih, čak i ranijih godina. Nije tada bilo ni tekuće vode, ni kupaonice, čak ni zahoda u kući. Na WC se išlo u prizemlje, u dvor, ali to turistima nije smetalo, kaže Bosiljka, koja im je davala i doručak.
– Bila je jedna njemačka obitelj, muž, žena i dva sina. Davala sam im doručak, nekad palačinke, nekad margarin, ali najvolili su frigane matalane. Donija bi moj muž obilato matalanov, i za goste i za nas. Ja bi njima nafrigala jedan kil, pojili bi odmah ujutro i na plažu. Toliko su bili podebelili, nisu mogli od smiha na odlasku. Ni’ se tada bacigalo za liniju – priča Bosiljka i sama se smijući. Sjeća se i druge njemačke obitelji kojoj je davala ručak. Često se taj ručak jeo zajednički.
– Muž je bija toliko debel, ka’ bačvetina, nenormalno, a ženica mala, suha. Zvali smo ga barba Frane. Poslin ručka je volija nazdravljati, svi smo morali nazdravjati redun – sjeća se Bosiljka, a sjeća se i Pittera i Elinor, također Njemaca, koji su godinama dolazili. Pa Oscara i Ketty… A tko se od današnjih iznajmljivača sjeća tko mu je prošli mjesec bio u apartmanu?
Bilo je to vrijeme oskudice, djeca željna svega… Vilma Skračić je 1960. imala desetak godina. Bila je ’60-a, sigurna je, jer je taman došla struja u selo, a njihova kuća preko puta trafostanice i zato što je Elektra skladištila svoju robu u njihovoj konobi, dobila je prva struju u selu.
– Kuća je bila na dva poda. Mi smo spali na gornjemu, a u konobi smo kuvali. Turisti su koristili sobe i kuhinju na prvom katu, a koristili su i taracu. Svaki dan su ili lubenicu, a ja bi se prošećivala po skalama gori-doli, ali ne bi pitala, a ‘ni se ne bi sitili ponuditi. Jedan put, sidila san na donjoj skalini, pozvali su me. Vilma, dođi, odnesi ovu koru kozici. Bi’će in baba rekla da to koza voli isti. A ja k’o puškun gori i odnila kozici. Ali, čekaj kozice! Stala san isprid kočića i obrstila do ti jednu hetu lubenice sve do zelenoga. Nikad neću zaboraviti kako me je koza gledala molećivo i tiho meketala, me, me – prisjeća se Vilma nezaboravnih doživljaja s turistima. Više nije željna lubenice, može je jesti svaki dan, ali okus koji je ta lubenica imala u desetogodišnjim ustima, ostao joj je, kaže, neponovljiv zauvijek.
