U spomen: Sven Kulušić

1
3951
Sven Kulušić (Foto: Iz obiteljskog albuma)

U New Yorku, SAD, u 84. godini života preminuo je svjetski Murterin, geograf dr. sc. Sven Kulušić.  Znanstvenik s murtersko-zadarsko-zagrebačko-etiopsko-američkim životnim itinererom ostavio je svijetu i Murteru neprocjenjivo nasljeđe.

Znanstveni interes je fokusirao na zavičaj, koji će mu ostati trajna znanstvenoistraživačka inspiracija, kažu o Svenu Kulušiću u In memoriamu kolege sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (POVEZNICA).  Objavio je 20-ak znanstvenih članaka i dvije knjige, a rad Kornatska otočna skupina koji je objavljen u časopisu Geografski glasnik 27 (1965), bio je temelj odluke Sabora iz 1967. o proglašenju Kornata rezervatom prirodnih predjela, kasnije nacionalnim parkom (POVEZNICA).

Kornatska otočna skupina u modernom turizmu predstavljati će neocjenjivu nacionalnu vrijednost samo pod uvjetom da ostane onakva kakva je bila prije nekoliko godina: lijepa, netaknuta i nenarušena slika prošlosti, spomenik ljudskog rada i svjedok teške borbe za život. U kolikoj mjeri je to ostvarivo, to je pitanje na koje može pružiti odgovor samo zajednica, ne isključujući mogućnost stvaranja nacionalnog parka – napisao je među ostalim Kulušić 1965. godine u radu Kornatska otočna skupina, što je bio prvi pisani prijedlog za proglašenje Kornata nacionalnim parkom.

Kulušić je, uz ostalo, autor temeljne znanstvene studije o suhozidnoj gradnji u Hrvatskoj. U nastavku donosimo tekst autora Filipa Šrajera ‘U spomen – Sven Kulušić’ s portala Dragodid, glasila istoimene udruge koja čuva suhozidnu baštinu i vještinu gradnje (POVEZNICA):

U spomen: Sven Kulušić

Foto: iz obiteljskog albuma (Dragodid.org)

Dana 17.5.2017. u New Yorku je umro hrvatski geograf Sven Kulušić (r.1933.), autor nekoliko zapaženih regionalnih studija, među kojima i temeljne znanstvene studije o suhozidnoj gradnji u Hrvatskoj.

Kulušićev životni put gotovo je filmska priča, s afričkim i južnoameričkim poglavljima, najrazličitijim profesionalnim angažmanima – od administrature na zagrebačkoj Geografiji i stručnog usavršavanja na poljskim sveučilištima, do profesionalne plovidbe po Atlantiku, te konačno dobrovoljnog egzila u SAD, Brooklyn NY, gdje je živio zadnjih 50 godina. Za razliku od nemirnog profesionalnog i životnog puta, u svojem je znanstvenom, geografskom radu bio vjeran regiji svoga porijekla – Kornatima, Murteru i sjevernoj Dalmaciji. Po fizičkoj konstituciji vrhunski sportaš, Kulušić je bio punokrvni terenac koji se nije libio pješice i kajakom uputiti duboko u prostor svoga interesa, te na taj način provjeriti ono što je kao rođeni Murterin čuo i saznao, odnosno ono što je doznao iz arhivskih dokumenata, kojima se služio vještinom povjesničara. Na taj je način razvio jedan karakterističan i prepoznatljiv transdisciplinarni stil, a njegovi radovi o Murterskom kraju i Kornatima citiraju se u svoj relevantnoj geografskoj i povijesnoj literaturi o tim temama, ponekad polemički, ali nikad bez respekta.

U današnjem vremenu od Kulušićevog rada nekako najjačii odjek ima – i za nas ovdje je najvažnija – njegova studija „Tipska obilježja gradnje u suho na kršu hrvatskog primorja (na primjeru kornatskih otoka)“ iz 1999., poslije objavljivana s doradama, 2004. u časopisu Hrvatska revija u dva nastavka: „Bunje i stanovi“ te „Suhozidi i ograde“, te 2006. kao poglavlje u Kulušićevu kapitalnom djelu „Knjiga o Kornatima“. U studiji Kulušić detaljno opisuje 19 tipova suhozida, tipova proizašlih iz više strukturno-morfoloških ključeva istodobno (dvostrukijednostrukipažljivo građennemarno građennadograđivan na ovaj ili onaj način…), principom „as is“ odnosno „po viđenju“ (znači da su kao posebni tipovi uključeni i neki stadiji zapuštenosti izvornih suhozida), i, što je najintrigantnije, stavljajući sve te tipove iz različitih porodica u istu spoznajnu ravan; gotovo kao 19 hashtagova, bez hijerarhije ili tipološke matrice!

02-kulusic

Na ilustraciji su svi su tipovi prikazani zajedno, kao na plakatu, pažljivo nacrtani tušem, a specifičnosti na koje treba obratiti pažnju akcentirane su žutom bojom. Ilustraciju prate fotografije s terena i opisi, o svakom tipu najmanje po jedan/na, s intrigantnim, detaljnim, čak virtuoznim, ali i uvjerljivim interpretacijama nastanka pojedinih oblika, veza funkcije i strukture i transformacija jednih oblika u druge kroz vrijeme (prestanci i ponovni počeci gospodarskih aktivnosti, prijelaz s ovce na kozu i slične okolnosti koje su ostavile traga u krajoliku). Kroz tu prizmu se prepoznaje sustav, ili bolje rečeno intencija, ne prema tipološkoj klasifikaciji izgrađenih struktura, već prema (pre)poznavanju povijesti okoliša. Suhozidi nisu sami sebi svrha, nego su svjedoci rada uloženog u osiguranje života, potvrda su ili indikator gospodarskih okolnosti koje su formirale okoliš, i Kulušićev nam rad sugerira da nam kroz takvu obradu suhozidna gradnja može najviše ponuditi i najlakše ju je tumačiti i cijeniti. U tom smislu u Kulušićevom djelu imamo inspiraciju i ključ za daljnja istraživanja ovog fenomena, kakve (i kakvoga) ćemo teško naći i u svjetskim razmjerima.

Opterećen dugotrajnom bolešću koja mu je oduzela tjelesnu superiornost i glavnu konstantu njegovog života i rada – kretanje – Sven je, riječima njegove supruge Nede, sam poželio otići. Kamo sreće da proživimo pola toga što je proživio on i da na kraju oko nas budu voljeni! Iz te ljudske perspektive, važno je što je Kulušić svojoj kćeri Ivoni i njenoj američkoj obitelji uspio prenijeti fascinaciju Murterom i Kurnatima i osigurati za budućnost spomen i prisutnost Kulušića u Kulušićevom stanu, uvali Pinezel na otoku Žutu. Cijeloj obitelji sućut zbog gubitka jednog takvog zanimljivog i karizmatičnog čovjeka kakav je bio vaš Sven. (FŠ)

Tekst ‘U spomen: Sven Kulušić’ u izvorniku možete pronaći OVDJE, a ‘Intervju: Sven Kulušić – Kad kamen progovori’ koji je 2010. godine napisao isti autor također na portalu Dragodid može se pročitati OVDJE.

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here